Imaš kuću, vrati stan

Kad bi Vlada uvela porez na imovinu, najveći udar na džep vjerojatno bi pretrpjeli vlasnici vikendica i vila.

Primjerice, sada se u Hrvatskoj plaća porez na vikendicu od 5 do 15 kuna po kvadratu, pa vlasnik prostora od 100 kvadrata godišnje državi mora dati od 500 do 1500 kuna. Umjesto takvog načina oporezivnja, po uzoru na druge zemlje, država može uvesti porez na imovinu od oko jedan posto posto vrijednosti nekretnine. U tom slučaju, ako kuća vrijedi milijun kuna, vlasnik bi državi morao godišnje dati deset tisuća kuna.

No, oporezivanje imovine vrlo je složena procedura u kojoj vlasti moraju procijeniti vrijednost nekretnine i jasno definirati što je oporezivo. U Velikoj Britaniji, primjerice, porez na imovinu kombinira se s porezom na kapitalnu dobit.

Tako vlasnik "druge kuće" lokalnim vlastima mora prijaviti svaku zaradu koju ostvaruje ako je iznajmljuje dulje od 14 dana ili ako je proda i ostvari profit. Primjerice, ako je kuću kupio za 200 tisuća funti i nakon nekog je vremena prodao za 300 tisuća funti, na zaradu od 100 tisuća mora platiti porez na kapitalnu dobit.

Većina zapadnih zemalja ima porez na imovinu i svaka ga je zemlja prilagodila tradiciji i specifičnim uvjetima. U posljednje vrijeme uvode ga i tranzicijske zemlje poput Mađarske i baltičkih zemalja, koje su svoj porezni sustav više temeljile na oporezivanju potrošnje, nego imovine.

Pritom se negdje kao osnovica za oporezivanje uzima vrijednost druge nekretnine, a negdje "višak stambenog prostora" nakon što se odbije određeni broj kvadrata koji se smatra dovoljnim za stanovanje.

Porezne stope se kreću od 0,5 do jedan posto, a prihodi odlaze u lokalne proračune. U prosjeku čine pet posto ukupnih prihoda proračuna.

S obzirom na to da u Hrvatskoj sada čine oko jedan posto prihoda, očito ima prostora za veće oporezivanje imovine. No, specifičnost Hrvatske jest u tome što je porezna presija mnogo veća nego u većini drugih zemalja. Stoga bi veće oporezivanje imovine moralo biti kompenzirano smanjenjem drugih poreza.